Izvor: Avaz.ba
Piše: Mufid Garibija

Na lijevoj obali Miljacke i na strmovitim padinama Trebevića, formiralo se naselje koje svoje korijene vuče još iz srednjeg vijeka. Od davnina ovo naselje nosi ime Hrid, po kamenim hridinama planine Trebević, na kojima je smješteno. Starosjedioci su se bavili pretežno stočarstvom, trgovinom i zanatstvom. Polovinom 16. stoljeća Hrid je postao gradska mahala, napravio se i jedan mesdžid sa drvenim munarom, čiji je vakif bio sarajevski trgovac Sagr-hadži Ali.

Meta Eugena Savojskog

Da je ova mahala, sa svojom specifičnom geografskom pozicijom, bila bitna za osvajanje i kontrolu Sarajeva, najbolji je pokazatelj to što je bila jedna od meta u vrijeme pohoda Eugena Savojskog. Nažalost, cijeli Hrid zajedno s mesdžidom bio je spaljen i uništen. Obnova Hrida, kao i cijelog Sarajeva, nakon toga, tekla je postepeno. U obnovljene male kuće vratiše se neki stari, a doseliše i novi stanovnici. No, da bi se mahala mogla širiti, bila je neophodna voda. Srećom, na ovom lokalitetu bilo je nekoliko vrela pa su se mogli praviti i mali vodovodi. Zanimljivo je da je od dva danas sačuvana sarajevska musluka, jedan upravo na Hridu. On je vidljiv i danas i priključen je na sarajevski vodovod, dok je drugi musluk na Vratniku.

Na Hridu se nalazi i jedno od najpoznatijih sarajevskih turbeta, takozvano Koštrino ili Kosino turbe. Bio je to sarajevski vojnik zarobljen u carskoj Rusiji, a kasnije vraćen u Sarajevo. Prema čuvenoj sarajevskoj legendi, radi se o zabranjenoj ljubavi između kćerke ruskoga cara i osmanskog askera Koštre, koji je zbog dobrog ponašanja u zarobljeništvu, navodno, dostigao i do same blizine carske porodice. Bilo je to u vaktu ratovanja Osmanskog Carstva i Rusije, na čije su frontove često odlazili i Bosanci. Ova legenda i njihova zabranjena ljubav i danas se prepričavaju u Sarajevu, pritom čine neizostavan dio priče o Hridu.

Alpinista Šero

Zbog blizine Trebevića, stanovnici Hrida su bili vezani za planinarenje, a posebno za alpinizam, odnosno penjanje na nepristupačne stijene. Kada govorimo o planinarstvu i alpinizmu, ne možemo da ne spomenemo Abdulaha Šeru, sina Hasanovog. Rođen je na Hridu u porodici Šero, bogatoj trgovačkoj familiji po kojoj se i danas zove jedan sokak gdje su živjeli. Interesantno je istaći da je njegovo preseljenje na bolji svijet zabilježio Bašeskija, a to je bilo 1786. godine, iste godine koja se smatra početkom modernog alpinizma. Abdulah Šero bio je sarajevski prvak alpinizma koji je ljeti bosonog, a zimi u debelim čarapama, osvajao sve stijene i litice oko Sarajeva. Zabilježeno je kako je Šero znao za pet minuta osvojiti Babin Zub.

U vrijeme Austro-Ugarske ova je mahala dobila poseban značaj. Kako i ne bi, kada je ispod Hrida izgrađena željeznička pruga prema Višegradu, a odmah ispod pomenutog mezaristana i željeznička stanica. Hriđani su tada, zajedno sa Bistričanima, bili ti koji su dočekivali i ispraćali vozove, uz koje su se godinama tkale brojne priče, susreti i događaji.

Prepoznatljiva hidrocentrala

Hrid nije bio poznat samo po pruzi, nego i po još jednom kuriozitetu, neviđenom igdje drugo u Sarajevu. Ovdje je, naime, krajem Prvog svjetskog rata napravljena hidrocentrala prepoznatljiva po više stvari. Njena osobenost bila je u tome što je voda dovođena čak sa Jahorine, cjevovodom dugim oko 25 kilometara, sve do rezervoara na Brusu, odakle se gravitacijom kroz betonske cijevi spuštala prema Hridu. Zatim je izgrađen veliki betonski rezervoar, dobro poznat svima, sa kapacitetom od gotovo 150 kubika. Iz tog rezervoara do samog Hrida voda se spuštala kroz velike željezne cijevi širine 35 centimetara direktno na turbine hidroelektrane Hrid. Tako je Sarajevo dobilo dvije elektrane, jednu parnu elektranu na Marindvoru i ovu hidroelektranu na Hridu.

O majstorluku austrijskih inženjera govori podatak da je visinska razlika između hidroelektrane i rezervoara na Brusu iznosila više od 380 metara, a dužina željeznih cijevi bila je 3.200 metara.

Akumulacija vode je tako umjesto u jezeru bila u samim cijevima, a na ovoj putanji bilo je čak pet terezija za rasterećenje u slučaju velikog pritiska. U samoj elektrani nalazila su se dva generatora snage do 700 kilovata.

Još jedna osobenost ove centrale na prostorima naše zemlje bila je i u tome to što je sva voda dalje tekla u sarajevski vodovod i u rezervoare na Hridu koji i danas postoje. To govori o velikom majstorstvu austrijskih inženjera koji su napravili ovakav zahvat od Jahorine sve do Sarajeva. Zgrada hidrocentrale uređena je u stilu secesije i bila je izuzetno bitna te vrijedna za današnje Sarajevo.

Fudbalski klub

Struja iz ove centrale puštena je 1917. godine i sve do agresije na BiH bila je u funkciji. Danas je ovaj objekat pod zaštitom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, sa idejom da postane tehnički muzej. Voda koja je s Jahorine dolazila do Hrida kasnije je djelimično preusmjerena u druge dijelove vodovodnog sistema, pa je jedan dio odveden i prema Lukavici.

Koliko je mahala Hrid prepoznatljiva, govori i činjenica da ima i svoj fudbalski klub. Raja iz ove mahale, davne 1960. godine osnovala je fudbalski klub "Hrid". Bio je prepoznatljiv po svojim crveno-crnim dresovima. Kroz historiju igrao je u manjim ligama, a ljubav prema krpenjači, to jeste fudbalu se u tim godinama najbolje pokazivala na šljaci, na Koševu, gdje se ovaj tim takmičio. Ovaj klub nikada nije zaboravljen i od 1992. godine takmiči se u kantonalnoj ligi Sarajevo.

Danas, bez obzira na Sarajevo, Želju i druge klubove, stanovnici ove lijepe mahale, uvijek će reći da navijaju samo za Hrid.

(Avaz.ba/DEPO PORTAL/au)