Izvor: Buka.com
Piše: Rijad Hajdarević

Cijeli život sam bježao od klišea kao što pametan čovjek bježi od mikro kredita. Nikada nisam bio onaj što ljubi zastave, što ustaje na himne sa desnom rukom na srcu, niti sam ikada vjerovao u onu jeftinu romantiku gdje se domovina mjeri brojem puta koliko si zaplakao uz pjesmu o njoj. Ako ćemo iskreno, uvijek mi je bilo sumnjivo to kolektivno ushićenje koje se, kako nas naša historija uči, vrlo lako da izmanipulisati.

I onda, naravno, život uradi ono što uvijek uradi: ismije tvoju dosljednost.

Postoji ta jedna stvar koju ti niko ne kaže kada odeš vani. I ne mislim tu na one banalne da će ti faliti hrana, jezik ili ljudi. To su logistički problemi, rješivi uz dobru platu, malo truda i dobar restoran. Ne. Ono što ti niko ne kaže jeste da će ti faliti kontekst. Falit će ti osjećaj da si negdje gdje stvari imaju smisla čak i kad ga, realno, nemaju.

Dom, ispostavi se, nije mjesto gdje je sve dobro. Dom je mjesto gdje znaš zašto nije.

I tako živiš negdje daleko, u uređenim sistemima gdje voze brzi vozovi i uz to dolaze na vrijeme. Sve je tu. Plata. Red. Pravila. Čak i pristojna verzija sreće. I opet, s vremena na vrijeme, uhvati te nešto što liči na nostalgiju. Doduše, možda je to više je neka vrsta egzistencijalnog svraba nego nostalgija, no dobro, nećemo sad o tome.

Najčešće se javi u trenucima kao sinoć. Kad vidiš da su se “naši” plasirali na Svjetsko prvenstvo. I odjednom, kad ga Bajraktarević ugura Donnarummau u kut, sav taj tvoj racionalni, kosmopolitski identitet počne da puca po šavovima kao košulja na liku koji već odavno ne broji kalorije. Shvatiš da bi dao poprilično iracionalnu količinu novca samo da si tu noć negdje sa drugovima, gdje ljudi trube bez razloga, gdje se grle nepoznati i gdje pobjeda znači više nego što bi smjela značiti.

Jer nije stvar u fudbalu. Nikada nije.

Stvar je u tome da postoje trenuci kada kolektivna iluzija postane podnošljiva, čak poželjna. Kada želiš biti dio nečega što nema naročitog smisla, ali ima težinu. Kada želiš da dijeliš radost sa ljudima koji govore istim psovkama kao i ti.

I jaka je to ironija da cijeli život pokušavaš da budeš pojedinac, da se izdigneš iznad mase, da misliš svojom glavom. I onda te, u najneprikladnijem trenutku, sustigne banalna želja da budeš upravo ono od čega si bježao, dio nečega većeg, nečega zajedničkog, nečega… našeg!

Naravno, to ne znači da si odjednom postao patriota iz reklame. Daleko od toga. Još uvijek znaš sve što nije u redu. Još uvijek vidiš apsurd, korupciju, provincijalizam, beskonačno ponavljanje istih grešaka. Ali više nemaš luksuz čistog prezira. U međuvremenu si razvio nešto mnogo opasnije: razumijevanje.

A razumijevanje je uvijek prvi korak ka slabosti.

Jer kad jednom shvatiš zašto stvari jesu takve kakve jesu, prestaješ imati onu udobnu poziciju moralne nadmoći. Više nisi samo posmatrač. Postaješ, na neki način, saučesnik. Čak i iz daljine.

I tako živiš između dva svijeta. U jednom imaš život koji funkcioniše. U drugom imaš život koji ima smisla. Problem je što su ta dva rijetko ista.

“Daleko je moja kuća” tako prestaje biti prostorna činjenica. Postaje stanje. Nešto između identiteta i ironije. Znaš da si otišao s razlogom. Znaš da se ne možeš vratiti onome što je bilo. Ali isto tako znaš da se nikada nećeš potpuno uklopiti tamo gdje jesi. Doduše, možda se i ne moraš uklopiti, možda je dovoljno to što ti ne treba viza za Ameriku.

Treba prihvatiti, bez otpora, da čovjek može imati više adresa, ali samo jednu kuću. I da ta kuća, iz nekog perverznog razloga, uvijek ostaje tamo gdje je najteže živjeti.

(DEPO PORTAL/ad)