Prirodu Bosne i Hercegovine često, i s neskrivenim ponosom, doživljavamo kao idilično područje jezera, rijeka, šuma i gora, ali domaći ekosistem krije i neka svoja, nerijetko, surova lica. Sekunda pada koncentracije može tako dovesti do neželjenog kontakta sa ubojitim člankonošcima, gmizavcima ili zvijerima. Naša divljina zaista krije stvarne prijetnje.

‘Razbojnik-ubadač s 13 pjega’

Crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus) iz porodice Theridiidae jedan je od najpoznatijih i najotrovnijih paukova na svijetu. Njeni srodnici iz roda Latrodectus rasprostranjeni su na svim kontinentima, dok je ova specifična vrsta prisutna u Evropi. Na našim je prostorima tradicionalno nastanjena na području Hercegovine.

Prvi se put spominje još 1774., kada ju je prirodoslovac Alberto Fortis u svom kultnom djelu “Put po Dalmaciji” opisao kao pjegavog pauka kratkih nogu. Historija bilježi i periode njene masovne pojave. Primjera radi, od 1948. do 1965. zabilježena je prava najezda duž cijele jadranske obale, prenosi Dnevno.

Biološko ime roda složenica je latinskog “latro” (“razbojnik”) i grčkog δήκτης (dḗktēs, “onaj koji ubada”), ime vrste pak latinska je kovanica “tredecimguttatus” (“trinaest pjega”); dakle “razbojnik-ubadač s trinaest pjega”.

Pauk crna udovica ima veoma prepoznatljiv izgled. Tijelo mu je zaštićeno hitinskim pokrivačem čija boja varira od svijetlo bjelkaste do baršunasto crne, dok se na zatku može nalaziti do 17 karakterističnih pjega koje mijenjaju boju ovisno o starosti životinje. Kod mladih jedinki pjege su bijele, no s odrastanjem se u sredini pojavljuje narandžasta mrlja koja se širi i tamni dok kod ženki potpuno ne pocrveni.

Vrstu odlikuje izražen seksualni dimorfizam: dok su mužjaci sitni i dosežu tek 3 do 5 mm, ženke su znatno veće i rastu od 1 do 2 cm. Naše zloglasno ime vrste skovano je zbog činjenice da ženka nakon parenja u ljetnim mjesecima, nerijetko ubija i jede manjeg mužjaka.

Anatomija crne udovice savršeno je prilagođena njenom predatorskom načinu života na suhom kršu i oskudnoj vegetaciji.

Na ovalnom glavopršnjaku nalaze se šuplje, dlačicama obrasle štipaljke (helicere) s trnastim završetkom koje su izvodnim kanalima povezane s dvjema otrovnim žlijezdama. Kada pauk stisne mišiće stijenke žlijezda, otrov se istiskuje kroz helicere izravno u žrtvu. Pritom pauk može precizno regulirati količine izlučena toksina. Vrhovi nogu prekriveni su posebnom masnom tvari kako bi spriječile da se same ulove u zamršene čvrste mreže koje pletu blizu tla.

Prirodni neprijatelji

Ženka obično visi naopako u mreži. Jarke pjege služe kao upozorenje grabežljivcima, a plijen detektira preko vibracija niti. Kukce i druge paukove paralizirat će otrovom i razgraditi snažnim probavnim enzimima iz sline.

Nakon parenja ženka polaže oko 200 do 400 jaja u zaštitne čahure skrivene ispod kamenja ili trave. Krajem maja izliježu se mladi pauci, a u ranom stadiju života u zajedničkoj mreži opstaju zahvaljujući kanibalizmu, gdje jači proždiru slabije prije nego se raziđu te ispletu vlastite mreže.

No, ovaj pauk ima i brojne prirodne neprijatelje. Njene su čahure iznimno osjetljive pa često postaju meta napada parazitskih kukaca, muha, osa i raznih gljivica koje ih uništavaju u ranoj fazi razvoja.

Potentan otrov

Sâm otrov crne udovice dolazi u bistroj bijeloj tekućini bogatoj toksalbuminima i lipoproteinima. Toksičnost varira ovisno o godišnjem dobu jer niske temperature smanjuju njegovu ubojitu snagu. Odrasla ženka posjeduje tek 0,02 do 0,03 mg suhog otrova, no ta je količina veoma potentna – čak je 15 puta jača od otrova zvečarke, a nadmašuje i otrov kobre te domaćeg poskoka.

Toksin primarno pogađa centralni nervni sistem i brzo se širi organizmom. Zanimljivo je da osjetljivost na ovaj otrov dramatično varira među vrstama. Izrazito su ugroženi miševi, pacovi, konji i deve, ali na pse on uopće ne djeluje. Čovjek se nalazi na sredini te ljestvice osjetljivosti.

Do ugriza čovjeka gotovo nikada ne dolazi namjerno, već isključivo zbog nepažnje i slučajnog dodira s kožom, u trenucima kada se pauk instinktivno brani. Ubrizgani neurotoksin otvara presinaptičke kanale i stimulira prekomjerno otpuštanje neuroprijenosnika, što dovodi do masovne stimulacije neuromišićnih sveza.

Specifičan izraz lica

Ugriz je u prvom trenutku gotovo bezbolan i često prolazi nezapažen pa ostaju tek blago crvenilo, oteklina ili dvije sitne točkice od kliješta. Međutim, unutar sat vremena započinje teška klinička slika praćena jakim bolovima u limfnim čvorovima koji se potom šire na veće mišićne skupine trbuha, leđa, prsa i bedara.

Slijedi niz teških simptoma: obilno znojenje, dehidracija, mučnina, povraćanje, glavobolja, anksioznost te nagli porast krvnog tlaka i ubrzan rad srca. U težim slučajevima lice bolesnika poprima specifičan izraz nazvan latrodectus facies, koji karakteriziraju bolni grčevi facijalne muskulature, oticanje vjeđa, pretjerano suzenje i slinjenje.

Posebnu opasnost u dijagnostici predstavlja tonički grč trbušnih mišića. On može biti toliko intenzivan da u potpunosti imitira “akutni abdomen”, što neiskusnog ljekara može navesti na krivu sumnju o upali slijepog crijeva i sl. Drugog dana od ugriza, intenzivan se bol obično seli u donje ekstremitete, pri čemu bolesnici navode subjektivan i neugodan osjećaj da im “noge gore”.

Kako postupiti kod ugriza?

U slučaju ugriza, ključno je hitno potražiti pomoć ljekara, dok se samopomoć do dolaska u zdravstvenu ustanovu svodi na strogo mirovanje i lokalno tretiranje rane. Stručnjaci izričito upozoravaju da se rana nikako ne smije rezati, podvezivati niti se otrov smije isisavati, jer takvi postupci mogu samo dodatno pogoršati opće stanje pacijenta.

Umjesto toga, mjesto ugriza potrebno je nježno oprati sapunom i vodom, staviti hladan oblog ili led zamotan u krpu kako bi se usporilo širenje toksina kroz krvotok, te imobilizirati i podići ugrizeni dio tijela. Ako je to izvedivo bez dodatnog rizika, preporučuje se fotografirati pauka radi brže i tačnije identifikacije.

Moderna medicina uspješno rješava slučajeve latrodektizma, a najučinkovitija metoda liječenja jest kombinirana primjena specifičnog seruma s kalcijem, nakon čega pacijent već unutar dvadesetak minuta osjeća znatno olakšanje.

U bolničkim se uslovima standardno primjenjuje sistemska trostruka terapija koja uključuje analgetike protiv bolova, miorelaksanse za suzbijanje grčeva te intravenski kalcijev glukonat, uz obveznu provjeru cijepljenja protiv tetanusa.

Za većinu pacijenata prognoze su izrazito povoljne. Potpuni oporavak obično slijedi u roku od dva do pet dana. Ukupna smrtnost iznosi manje od 5%, a fatalni ishodi bilježe se uglavnom kod neliječenih bolesnika s teškim konvulzijama koje dovode do gušenja, pri čemu su mala djeca, starije osobe i hronični srčani bolesnici izloženi najvećem riziku od komplikacija.

(Dnevno.hr/DEPO PORTAL/au)