Razgovala: Elma FIŠIĆ

Nedavno pokrenuta velika inicijative ka međunarodnoj valorizaciji i UNESCO nominaciji opusa Bogdana Bogdanovića, vratila je Partizansko spomen-groblje u Mostaru u fokus javnosti savremene interpretacije memorijalne arhitekture, kao i kompleksno polje u kojem se prepliću pitanja kulture sjećanja, konzervatorske prakse i odgovornosti prema naslijeđu.
Riječ je o spomeničkom kompleksu izuzetne prostorne i simboličke slojevitosti, koji se već decenijama nalazi u napetom rasponu između procesa degradacije i pokušaja njegove zaštite, restauracije i ponovnog upisivanja u javni i kulturni život. Upravo ta dinamična, često kontradiktorna sudbina čini ga jednim od najrelevantnijih mjesta za savremena teorijska i stručna promišljanja o statusu memorijalne baštine u postsocijalističkim kontekstima. Međunarodna naučna konferencija „Partizansko spomen-groblje u Mostaru“, koju su organizirali Historijski muzej Bosne i Hercegovine i  Centar za istraživanje i valorizaciju graditeljskog nasleđa VAM, okupila je interdisciplinarni krug istraživača, historičara umjetnosti, arhitekata, biologa, filologa, konzervatora i teoretičara kulture, s ciljem uspostavljanja zajedničkog analitičkog i interpretativnog okvira za sagledavanje ovog kompleksa u njegovoj cjelovitosti — od formalno-urbanističkih i pejzažnih karakteristika, do njegovih kosmoloških i simboličkih ideja.

O značaju konferencije, njenim stručnim doprinosima, kao i širim procesima koji se odnose na UNESCO nominaciju i buduće modele zaštite i upravljanja ovim izuzetnim spomenikom, razgovaramo s magistrom historije arhitekture Mare Janakovom Grujić, čiji dugogodišnji istraživački rad predstavlja izuzetno vrijednu referentnu tačku u savremenom razumijevanju, zaštiti i interpretaciji memorijalnog opusa Bogdana Bogdanovića.

U posljednje vrijeme intenzivirane su aktivnosti na UNESCO nominaciji djela Bogdana Bogdanovića u Bosni i Hercegovini. Koliko je ovaj proces značajan za Partizansko spomen-groblje u Mostaru, ali i za šire razumijevanje i zaštitu antifašističkog naslijeđa u BiH?

Inicijativa za nominaciju Bogdanovićevih spomenika u BiH rodila se, prije svega, u dobroj društvenoj atmosferi za zaštitu antifašističkog naslijeđa. Njeni pokretači su ugledni političari, Jasmin Imamović i Saša Magazinović, a inicijativa je u skupštini već dva puta naišla na ogromno prihvatanje. Dodatno, i Vijeće ministara BiH je podržalo nominaciju djela Bogdana Bogdanovića za UNESCO-ovu listu svjetske baštine. Da je za ovu inicijativu spremna i naklonjena struka pokazala je nedavno održana Konferencija u Parlamentu BiH, „Jedinstvena i univerzalna vrijednost djela Bogdana Bogdanovića i odgovornost za njihovu zaštitu u zemlji i svijetu“, u kojoj su učestvovale sve relevantne stručne institucije. Sve ovo znači pokretanje nadležnih institucija na svim nivoima vlasti koje bi dale doprinos revitalizaciji, održavanju i trajnom očuvanju ovog nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine.

Partizansko spomen-groblje često se ističe kao jedan od najugroženijih memorijalnih kompleksa u Evropi. Zašto upravo sada postoji realna mogućnost da njegova budućnost bude drugačije sagledana?

Za Partizansko spomen-groblje UNESCO nominacija prije svega znači zaštitu spomen područja, obnovu, i povratak iz jedne krajnje neizvjesne sudbine u okrilje grada. Ulaganja i priznanja ove vrste uvijek pozitivno utiču na sve aspekte života grada, kvalitet svakodnevnog života Mostaraca, turizam, ekonomiju... Uvrštavanjem na UNESCO, neće samo gradovi Mostar, Travnik i Bihać ubirati plodove, već i cijela BIH. Briga o zemlji i ljubav prema zavičaju često je najočiglednija posmatračima sa strane upravo kroz dostojanstven i brižan odnos prema baštini. To ujedno gradi i samopoštovanje i samopouzdanje kod naroda. Uvrštavanje BB spomenika u turističko-kulturne mape svijeta, znači i uvrštavanje naše kulture u svjetske tokove. A zašto se to ne bi i desilo, kada je već naša istorija koja je ove spomenike izrodila, uveliko evropski i svjetski respektovana. Sva tri bosanskohercegovačka Bogdanovićeva spomenika  toliko rječito govore o kulturi ove zemlje, i njenom naslijeđu koje je produžetak drevnih srednjovjekovnih klesarskih tradicija. Oni su nastali ne samo iz imaginacije njihovog autora, već i iz njegovog sistematskog i pažljivog studiranja kulture tla. U tom smislu, ali i u opštoj intenciji Bogdanovića, oni su dokaz kontinuiranosti života na našem podneblju, i dokaz njegove pobjede u tada posljednjem velikom stradanju, Drugom svjetskom ratu.

Nedavno je održana međunarodna konferencija posvećena mostarskom Partizanskom spomen-groblju u Historijskom muzeju u Sarajevu. Koji su bili njeni ključni ciljevi i na koji način se uklapa u širi proces pripreme UNESCO nominacije?

Međunarodna konferencija „Partizansko spomen-groblje u Mostaru“ je prva međunarodna konferencija monografski posvećena Bogdanovićevim spomenicima. Prirodno je što smo ovaj spomenik izabrali kao tematski prvi, jer predstavlja ne samo najugoroženiji i najdevastiraniji Bogdanovićev spomenik, već i jedan od sedam najugroženijih u Evropi prema listi Europe Nostre. Primarni cilj konferencije je bio da se okupe naučni i stručni eksperti, kao i kustosi i bogdanolozi, kako bismo utvrdili znanje na jednom mjestu, upoznali ovaj spomenik do tančina, izložili sve aspekte obnove, napravili moguće modele brige za ovo spomen područje. To je, dakle, jedan od glavnih koraka u pripremi nominacije. Da napomenem da stručnjaci, znanje i namjere postoje već odavno, ali su do sada na teritoriji BiH bili na nivou građanskih inicijativa. Nešto zaista veliko i konkretno uradio je sajt partizansko.info, pokrenut 2022. godine kao transnacionalna inicijativa, čija je inicijatorka i urednica Minja Pješčić, inače rođena Mostarka koja živi u Kanadi, za nekoliko godina uradila ono što u svijetu inače rade multidisciplinarni timovi godinama. Kada je naš regionalni Centar za istraživanje i valorizaciju graditeljskog naslijeđa, sa sjedištem u Beogradu, pozvan 2024. godine da dođe u Mostar i predstavi izložbom „VEČITO“ kompletan spomenički opus Bogdana Bogdanovića, bio je ovo početak našeg opsežnog rada i zalaganja za njegove bosanskohercegovačke memorijale – te i naredne godine priredili smo ukupno pet izložbi, dva zbornika radova, dvije monografije (O Garavicama u Bihaću i monografiju-bojanku o Partizanskom groblju), dva okrugla stola, Regionalno savjetovanje konzervatora o djelu Bogdana Bogdanovića posvećeno Partizanskom groblju, i edukovali preko 1.500 djece i mladih o pojmu i značaju spomenika.

Koliko je u procesu zaštite i valorizacije Bogdanovićevog naslijeđa važno povezivanje institucija, istraživača, konzervatora i građanskih inicijativa koje se ovim temama bave već godinama? Koje izazove vidite kao najzahtjevnije u narednim fazama procesa – od izrade nominacionog dosjea do dugoročnog upravljanja i očuvanja ovih spomeničkih kompleksa?

Ono što smo do sada evidentirali jeste da imamo institucije sa potrebnim znanjem, ali i samostalne istraživače. Kada svo to znanje okupimo na jednom mjestu, i to mjestu kakav je Historijski muzej BiH koji ima brojne kustose koji se bave ovim oblastima, naredni stručan korak je objaviti ga u našem zborniku o Bogdanoviću i monografiji o Partizanskom spomen-groblju. Želja za ovim koracima, kao i njihovom konkretizacijom, odavno postoji, jer znanje se aktivno stiče već decenijama, a sa njime i energija i entuzijazam koji su se sada već nagomilali. Zahvaljujući političkoj spremnosti Bosne i Hercegovine, uz podršku državnih struktura, nastupa trenutak da se to i ostvari. Sve ovo što je pomenuto ujedno su i najveći izazovi za nas, ali osim njih postoje i izazovi sa kojima će se suočiti konzervatorsko-restauratorska struka, kao i sama lokalna vlast gradova koji baštine ove spomenike – u smislu izrade i primjene dobrih menadžement planova za ove spomeničke komplekse. Mi smo tu da pomognemo dok god pomoć bude potrebna, a realno gledajući očekujemo manje zahtjevan angažman u Bihaću i Travniku, jer su ti spomenici zaista dobro očuvani (Bihać) odnosno obnovljeni (Travnik). Najveći izazov je zapravo obnova Bogdanovog mostarskog spomenika, posebno jer se taj spomenik više puta obnavljao, ali ovoga puta struka je posebno spremna i udružena, i ja ne sumnjam u njen uspjeh.

Bogdan Bogdanović zauzima posebno mjesto u historiji memorijalne arhitekture. Šta je njegov pristup učinilo toliko drugačijim u odnosu na dominantne modele spomeničke umjetnosti njegovog vremena?

Bogdanović se sa svojim prvim spomenikom pojavio u vrijeme suverenog socrealizma u jugoslovenskoj memorijalnoj umjetnosti. Njegovo rješenje koje je dao 1951. godine, i koje po svemu predstavlja novu formulu memorijalne umetnosti, zasnovano je na simboličkom pristupu temi (a time i otklonu od figuracije) i univerzalnim idejama o nezaustavljivosti ciklusa života. Ovo nije značilo da je Bogdanović kao avangardni umjetnik ponudio nešto bolje u odnosu na tadašnju umjetničku praksu, jer i socrealizam je izuzetno vrijedan umjetnički pravac sa nebrojenim remek-djelima, već se radi o tome da je ponudio nešto novo, što će uskoro biti tako vrjednovano i toliko prihvaćeno od strane vodećih jugoslovenskih umjetnika, te će postati „državni stil“, a Bogdanović „državni umjetnik memorijala“. Jer, mlada i nova država Jugoslavije, i njeno novo društvo, tražili su i novu umjetnost. A sam socrealizam održaće se u skulpturi sve do 1980-tih godina, jer ono na čemu je utemeljen – figuracija, je sam fundament vajarstva.

Partizansko spomen-groblje u Mostaru često se opisuje kao svojevrsni „kameni grad“. Kako tumačite simbolički i kosmološki sloj ovog spomenika, te njegovu vezu s lokalnim pejzažom, historijom i kulturnim naslijeđem?

Specifična simbolika Bogdanovića, i njegova zaista osobena kosmologija koju je utkao u svoje spomenike (bio je odličan poznavalac astronomije, ali i filozofije!) razvijali su se postepeno, pri čemu je mostarski spomenik, građen od 1960. do 1965, predstavljao presudnu etapu. Susrevši se sa gradom koji je gotovo čitavu svoju mladost spremno i odvažno dao u udruženoj borbi protiv fašizma, izbrisavši sve vjerske, nacionalne i kulturalne razlike, bio je nevjerovatno dirnut, i odlučio je da im podari ne spomenik već čitav kameni grad. Potom će se on upoznati sa ljepotama samog Mostara, i biti očaran morfologijom hercegovačkog podneblja, i sve će to prenijeti na svoj akronekropolis. Ovaj akronekropolis, svojim glavnim dekorativnim detaljima – rozetama, koje su zapravo kosmički satovi, planete, sazvježđa, uspostavlja direktnu vezu sa kosmosom i to preko ideje o neuništivosti života i vječitog kruženja materije. Još dublje u etno-arheologiju podneblja ući će u Bihaću, projektujući Garavice, kada čitavu jednu zaboravljenu kulturu (Japodi) izvlači iz zaborava i prezentuje kao glavni izraz svog djela, idejno definisan odnosom prema životu i končini. Na travničkom djelu, pak, ovjekovječuje psihološki trenutak susreta čovjeka srednje Bosne sa smrću, uz ideju amfisbene kao obnavljanja i besmrtnosti.

Konferencija je okupila stručnjake iz različitih oblasti i institucija. Koje biste zaključke izdvojili kao njene najvažnije rezultate?

Kao organizatori konferencije posebno smo ponosni što je ona postavljena najšire moguće, tako da obuhvati sve aspekte ali i aktuelne probleme ovog Bogdanovićevog spomenika. To podrazumijeva i spisak institucija koje su se odazvale, počev od onih iz sfere nauke i kulture, preko onih koje su relevantne za izrade planova upravljanja, do civilnog sektora i samostalnih istraživača. Težili smo da obuhvatimo sve nivoe spomenika kao kulturno-istorijske, urbanističke i hortikulturne vrijednosti, da uvrstimo rezultate najnovijih istraživanja, da mu odredimo mjesto i ulogu u ukupnom autorovom opusu. Cilj konferencije bio je da na jednom mjestu okupi vodeće stručnjake na ovu temu, a samim tim i njihovo znanje. Zanimljivo je da je upravo nedostatak znanja o ovom spomeniku u lokalnoj zajednici ustanovljen kao jedan od glavnih razloga njegove devastacije. Upravo zato, na konferenciji smo plasirali najveći mogući dijapazon znanja - od kulturoloških opservacija dr. Meline Sadiković i dr. Adisa Eliasa Fejzića, istorijske revalorizacije mr. Amre Čusto i Nedima Pustahije, analize novih memorijalnih vrijednosti dr. Senade Demirović, prijedloga integralne zaštite u izazovima konzervacije, reintegracije i reanimacije Elme Fišić, Aide Bičakčić, Amre Šarančić Logo i Orjane Lenasi, kao i izuzetno važna interdiscilinarna izlaganja mr Minje Pješčić, mr. Roberta Kepića i Amara Mehinagića koja kao rezultati višegodišnjih istraživanja o natpisima, vegetaciji i drenaži pružaju precizan uvid u fizičko stanje kompleksa, čineći empirijsko polazište za njegovu stvarnu obnovu. Izuzetno je značajno napomenuti da su se na konferenciji obratili i predstavnici institucija još tri države koje baštine Bogdanovićeve spomenike - Srbije, Makedonije, Crne Gore, kao i sva tri grada iz BiH koji imaju Bogdanovićeve spomenike - Mostar, Travnik, Bihać. Svi su sa oduševljenjem i ogromnim entuzijazmom podržali inicijativu Bosne i Hercegovine, i najavili svoja priključenja.

Da li je tokom konferencije postignut širi stručni konsenzus o vrijednosti Partizanskog spomen-groblja i prioritetima njegove buduće zaštite?

Mišljenje svih učesnika bilo jasno i jednoglasno da Partizansko spomen-groblje treba obnoviti, i nadalje zaštititi i dobro sa njim upravljati, ne samo zato što je to minimum uslova za UNESCO nominaciju, već i zato što ono to samo po sebi zaslužuje. Valorizacija ovog spomenika, kao uostalom i svakog drugog, je kompleksan proces koji treba da uključi timski rad stručnjaka najrazličitijih struka, a upravo je ova konferencija postavila čvrste temelje za takvu saradnju. Postignut je jasan stručni konsenzus da hitan prioritet mora biti izrada integralnog plana upravljanja koji će povezati tehničku sanaciju, obnovu pejzaža i kontinuiranu edukaciju javnosti. Samo kroz takav sistematski pristup možemo osigurati trajnu zaštitu ovog remek-djela i uspješno privesti kraju proces UNESCO nominacije zajedno sa ostalih dvadesetak Bogdanovićevih djela.

Koji su konkretni naredni koraci koji slijede nakon konferencije, kako u pogledu istraživanja i publikacija, tako i u pogledu institucionalnih aktivnosti?

Čini mi se da bi se ono što nam predstoji u najkraćem moglo reći: da svako radi svoj posao. Bogdanolozi treba da osiguraju naučnu građu i finalizaciju najavljene monografije do jeseni, čime ćemo sva nova interdisciplinarna saznanja ugraditi u zvaničnu literaturu i pružiti neoborivu stručnu osnovu za dalju zaštitu. Započeta istraživanja na terenu treba nastaviti  i proširiti kako bismo u svakom trenutku imali precizan i ažuran uvid u stanje cjelokupnog kompleksa i njegovih problema.  Institucije bi trebalo da hitno pretoče ove zaključke u konkretne akcione planove. To podrazumijeva izradu integralnog plana upravljanja, pokretanje administrativne procedure za UNESCO nominaciju и koordinaciju između gradova i država. Takođe, lokalne vlasti moraju odmah osigurati fizičku zaštitu kompleksa kako bi se zaustavila dalja devastacija na terenu.

Ako biste u jednoj poruci trebali sažeti značaj konferencije za Mostar, Bosnu i Hercegovinu i budućnost Bogdanovićevog naslijeđa, šta biste posebno istaknuli?

Poruke, u slučaju spomenika kome je bila posvećena prva međunarodna konferencija, ipak u ovom trenutku moraju biti "individualne", a nadam se da će uskoro postati univerzalne. Za Mostar to je vraćanje spomenika u okrilje i svakodnevni život grada. Za Bosnu i Hercegovinu ovo je dokaz stručnog jedinstva i institucionalne zrelosti, kao i uloge predvodnice u regionalnoj inicijativi. Za budućnost Bogdanovog naslijeđa to je trajno i jednoglasno prepoznavanje njegove univerzalne vrijednosti na regionalnom nivou. UNESCO nominacija nije samo administrativni proces koji treba našim državama i Bogdanovoj baštini da donese ponos, priznanja i blagodeti. To je prije svega čin našeg kulturnog samopoštovanja i svijesti o sopstvenoj vrijednosti. Uvrštavanjem ovih spomenika na Listu svjetske baštine, mi ne otvaramo samo vrata svjetskim kulturnim i turističkim tokovima, već vraćamo dostojanstvo sopstvenoj istoriji. Bogdanović nije projektovao spomenike koji komemorišu smrt, već kamene gradove koji slave život, zajedništvo i kontinuitet trajanja na ovim prostorima, a to su oduvijek bile i biće civilizacijske vrijednosti. Naša je dužnost da te poruke prepoznamo, sačuvamo i ponosno podijelimo sa svijetom.

(DEPO Portal/ak)