Deset godina prošlo je otkako su Selma Agić iz Bugojna i Edita Malkoč iz Bosanske Krupe izgubile život u Sarajevu. Imale su 21 i 20 godina. Bile su najbolje prijateljice, studentice psihologije na Filozofskom fakultetu i djevojke koje su tek počele ostvarivati svojeb snove.

U Sarajevo su došle zbog obrazovanja i budućnosti koju su željele izgraditi. Pred njima su bili završetak fakulteta, posao, ljubav, porodica i sve ono što čovjek u tim godinama tek počinje zamišljati. Njihovi planovi prekinuti su u jednoj oktobarskoj noći, a njihove porodice ostale su s gubitkom koji nijedna presuda ne može nadoknaditi.

Kobna noć

Dana 10. oktobra 2016. godine, dok su na Marijin Dvoru prelazile ulicu na pješačkom prijelazu, na Selmu i Editu automobilom je naletio Sanjin Sefić. Vozio je brzinom većom od 100 kilometara na sat i prošao kroz crveno svjetlo. Djevojke su smrtno stradale, a on je pobjegao s mjesta nesreće.

Vijest o njihovoj smrti potresla je cijelu Bosnu i Hercegovinu. Građani su tražili odgovornost, a tragedija je ponovo otvorila pitanje sigurnosti na ulicama i posljedica bahate vožnje.

Sefić je pravosnažno osuđen na 16 godina i šest mjeseci zatvora. Kazna je izrečena, ali Selma i Edita nisu se vratile svojim porodicama. Njihovi roditelji nisu dobili priliku da ih ponovo zagrle, a prijatelji da s njima podijele sve ono što život tek donosi.

Bol koja ne prolazi

Selmin otac Amir Agić ranije je govorio da vrijeme ne donosi olakšanje kakvo ljudi često očekuju. Godine prolaze, ali s njima dolaze i novi trenuci u kojima postaje još jasnije koliko neko nedostaje.

Teško je i zamisliti koliko je toga Selmi i Editi ostalo neproživljeno. Njihove kolege završavale su fakultete, zapošljavale se, zaljubljivale i stvarale porodice. Njih dvije zauvijek su ostale na fotografijama, mlade i nasmijane, onakve kakve ih njihovi najbliži pamte.

Danas bi imale 31 i 30 godina. Mogle su ostvariti svoje planove, promijeniti životne puteve, doživjeti uspjehe i neuspjehe. Mogle su jednostavno živjeti. Umjesto toga, njihove porodice već deset godina uče kako nastaviti bez njih.

U Bosanskoj Krupi sjećanje na dvije djevojke čuva se i kroz okupljanja i simbolične geste. Na prošlogodišnjoj godišnjici građani su s mosta u Unu spuštali ruže u znak sjećanja na Selmu i Editu. Bio je to jednostavan, ali bolan podsjetnik da njihova imena nisu zaboravljena. Deset godina poslije, ova tragedija nije samo tužna uspomena. Ona je i opomena da neodgovornost za volanom može uništiti živote, ne samo onih koji stradaju nego i njihovih porodica, koje posljedice nose svakog dana.

Sanjin Sefić odslužit će svoju kaznu, ali vrijeme koje je Selmi i Editi oduzeto niko im ne može vratiti. Njihovi roditelji ostat će bez kćerki, a njihovi prijatelji bez dvije osobe s kojima su trebali dijeliti još mnogo godina.

Selma i Edita imale su snove i pravo na budućnost. Deset godina kasnije, ostaju sjećanje na dva mlada života koja su ugašena prerano i pitanje koje nikada neće prestati boljeti: koliko su toga još mogle doživjeti da se te noći nisu našle na putu bahate vožnje?

(Avaz/DEPO PORTAL/af)