Izvor: Oslobođenje
Piše: Dragan Markovina
Da, bosanskohercegovačko društvo u cjelini pati od posttraumatskog sindroma, a to posebno vrijedi za ljude koji su preživjeli opsadu u vlastitim gradovima, kojima su članovi obitelji ubijani samo zbog njihove nacionalne pripadnosti i koji su protjerani iz vlastitih domova iz zavičaja. Štoviše, s obzirom na to da je sada prošlo već više od 30 godina od okončanja rata, a njegov ishod, odnosno de facto zamrzavanje sukoba koje je postalo Ustav ove zemlje, nije ni na koji način porazio one koji su traumu proizveli, izvjesno je da će taj sindrom ostati transgeneracijski. Čak i među novim generacijama koje izvornu traumu nemaju u vlastitom iskustvu.
Najgore što se takvom društvu, odnosno tim konkretnim ljudima, može napraviti, jeste to da ih se stalno retraumatizira, buđenjem strahova i najavama novih ratova i agresije. Uostalom, nitko ovdje nije ni slijep, ni naivan, pa da ne vidi i ne čuje Dodikove poteze, destrukcije i ostalo. Ne treba im stoga nitko napominjati u kojoj političkoj stvarnosti žive. Međutim, kada im se dodatno ubija svaka nada, a to se upravo događa s histerijom oko programa Studentske liste u Srbiji, koja se odnosi na vanjsku politiku i odnos prema Bosni i Hercegovini, a primarno prema Republici Srpskoj, to ne predstavlja ništa drugo doli parazitiranje na društvenim i nacionalnim traumama.
Tim prije što je dokument o kojem je riječ poznat već mjesecima i što nitko od aktualnih pobjednika u Srbiji nije ovih dana o njemu uopće pričao. Dodatno, svatko tko je u stanju iole razmisliti o društvenim zakonitostima, mora znati koliko je desetljeća potrebno za promjenu društvene svijesti.
Bio sam u Beogradu baš na Vidovdan prošle godine, kad se odigrao onaj famozni miting na Slaviji, kad je govorio Milo Lompar i kad je izgledalo da je hard core desnica preuzela kompletan studentski pokret. Stajao sam na Terazijama, preko puta Jugoslovenskog dramskog pozorišta dobrih dva i po sata, dok je more ljudi išlo ka Slaviji. Krstova, nacionalističkih zastava, desničarskih poruka bilo je u izobilju i uopće nije bilo ugodno. S takvim iskustvom je pogotovo lako upasti u depresiju i zaključiti kako je, što se tiče nas u regiji, svejedno tko je na vlasti u Srbiji.
Ali, ta glupost je u rangu one da su svi političari isti. Jer nisu i nije svejedno tko je na vlasti u Srbiji, neovisno o tome što u tom programu piše, a što ostavljam za kraj.
Dakle, mi smo do jučer u Srbiji de facto imali ratnu koaliciju Miloševićevog SPS-a i Šešeljevog SRS-a, jer Vučićeva partija i nije ništa drugo nego loše umivena Šešeljeva. On je, uostalom, i službeno sada bio na zajedničkoj listi. Znači, imali smo najgore od najgorih, koji su bili akteri širenja mržnje i operativni dio zločinačke vlasti. U ovoj posljednjoj inkarnaciji, Vučić je bio korak do toga da uspostavi jednoumlje i totalnu vlast sebe i svoje klike, a svakodnevna proizvodnja histerije odnosila se na antagonizam, primarno prema Hrvatskoj, ali i na faktično podrivanje samostalnosti Crne Gore, na aktivan utjecaj u Republici Srpskoj i na pokušaj pokretanja oružanog sukoba na Kosovu. Svaki politički protivnik nazivan je ustašom po milion puta. A Ratko Mladić dobio je, zapravo, državni sprovod. Vučićeva vlast imala je potpunu podršku patrijarha Porfirija i kompletnog vodstva SPC-a.
Ta vlast je konačno došla kraju demokratskom mobilizacijom kompletnog društva. I to društva, u kojem je Vučić oduzeo slobodu rada gotovo svakom mislećem čovjeku, okupiravši skoro sve medije, definitivno sve kulturne institucije i zarativši na kraju s univerzitetom, a i s vlastitim građanima. Vučićeva vlast doživjela je potpuni slom, u kojem su sudjelovali praktično svi ljudi u Beogradu koje poznajem i koji su aktivni na procesima suočavanja s prošlošću i koji predstavljaju bolje lice Srbije. Ti ljudi su neupitno ozbiljna manjina u Srbiji, ali su osjetili ogromno olakšanje i sreću nakon izbora.
Samo činjenicom da je Srbija dokinula takvu vlast i vlast takvog čovjeka čistim demokratskim putem, ta zemlja i to društvo će biti demokratskiji, slobodniji i u nastupu bitno drugačiji, odnosno pristojniji. Bi li i oni i mi bili sretniji da je u tom procesu pokret bio ljevlji i europskiji i s odmakom od ratne prošlosti? Naravno da bi. Ali to nije bilo realno za očekivati.
I sad posljednje. Kao što rekoh. Svatko tko išta zna o društvenim procesima, razumije da se društvena svijest mijenja desetljećima rada u obrazovanju, politici, kulturi i medijima. Današnja Srbija, odnosno njezino društvo, proizvod je 40 godina propagiranja agresivnog nacionalizma od države i najvećih medija. S izuzetkom otpora malobrojnih i jednom kratkom Đinđićevog fazom. Teoretski je nemoguće da takvo društvo sad dođe do nekog zaključka preko noći i masovno odustane od svega u čemu je odgajano 40 godina. Samo izrazito glup čovjek može vjerovati da je to moguće.
Ali, da bi se odnos prema prošlosti i nekakav, barem minimalan odmak od agresivnog nacionalizma dogodio, bio je potreban ovaj preduvjet da ovakva vlast padne i da zemlja postane pristojnija i demokratska. Taj preduvjet sada imamo. Omalovažavati to i govoriti da je za BiH sasvim svejedno tko je na vlasti u Srbiji u najmanju ruku je nepristojno.
(Oslobođenje/DEPO PORTAL/ad)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook