Postoje razgovori koje je teško započeti. Oni u kojima treba priznati da nismo dobro, da nas je strah, da smo usamljeni ili da više ne možemo sami. Muškarcima su, čini se, takvi razgovori posebno teški. Odmalena ih se uči da budu snažni, da ne pokazuju slabost, da stisnu zube i nastave dalje. Čak i stručnjaci ponekad ne znaju kako se nositi s vlastitim emocijama i to im ne polazi za rukom.
Upravo je to iskustvo, među ostalim, potaknulo psihijatra Natka Gereša da napiše knjigu "10 razgovora koje muškarci ne vode". I pritom nije pisao samo o svojim pacijentima, muškarcima koje je susretao tijekom dvadeset godina rada ili društvenim obrascima koje je proučavao kao znanstvenik.
Pisao je i o sebi. Jer ni psihijatri, koliko god dobro razumjeli ljudsku psihu, nisu imuni na vlastite strahove, slabosti i potrebu da sakriju ono što ih boli, piše Živim.hr.
- Ja sam kroz ovu knjigu i sam prošao kroz jedan proces suočavanja s vlastitim slabostima i s vlastitom potrebom za skrivanjem psihičke patnje - iskren je Gereš, koji je u svakom od deset poglavlja odlučio otvoriti i dio vlastitog života. U svakom poglavlju donosi autobiografsku crticu, vlastito iskustvo i pokušaj da objasni kako se nosio s emocionalnim teškoćama, čak i onda kada je, barem profesionalno, trebao znati odgovore.
- Iako sam nominalno možda profesionalac koji bi trebao znati kako sve riješiti, nisam uspijevao uvijek u tome - priznaje.
Muška šutnja
Natko Gereš, specijalist je psihijatrije i voditelj Odjela za djelatnost savjetovališta za mentalno zdravlje pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Knjigu je napisao nakon dva desetljeća rada s muškarcima i dječacima, od aktivizma u prevenciji nasilja, preko znanstvenog rada do psihijatrijske prakse. Povodom izlaska knjige "10 razgovora koje muškarci ne vode", u izdanju Umjetničke organizacije Kugli&Kugli, koja će biti predstavljena 24. studenoga u Zagrebu, razgovarali smo o muškoj šutnji, depresiji koja se skriva iza ljutnje, emocionalnoj nedostupnosti, usamljenosti i cijeni koju muškarci, ali i njihove partnerice i obitelji, plaćaju zbog neizgovorenih osjećaja.
- Prvo, često muškarci ovako daju dojam da izvana funkcioniraju. Ne primijeti se da nešto nije u redu s njima. Primjerice, održavaju svoju radnu funkciju, obiteljsku ulogu, u društvu ne daju naznake da nešto nije u redu, a ustvari se vrlo često iza toga skriva psihička patnja - objašnjava.
I muškarci i žene odgađaju traženje stručne pomoći zbog depresije, tjeskobe, problema sa spavanjem ili uzimanjem različitih supstanci. No muškarci, ističe, pomoć sustavno traže kasnije. Pritom nije riječ samo o nekoliko tjedana ili mjeseci, nego ponekad o godinama tijekom kojih se navikavaju na patnju i prihvaćaju je kao nešto što jednostavno moraju izdržati.
- Godine prođu, a da muškarci nekako ne vide uopće da to stanje u kojem se oni nalaze nije nešto što je normalno i nije nešto što moraju podnositi zato što, eto, tako društvo kaže da moraju stisnuti čeljust i sakriti ranjivost - upozorava Gereš.
Upravo je zato knjigu zamislio kao svojevrstan vodič za otvaranje razgovora. Iako se obraća muškarcima, namijenjena je i njihovim partnericama, obiteljima te stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem.
Potreba za skrivanjem ranjivosti je univerzalna
Gereš je tijekom karijere radio u različitim dijelovima svijeta, od Afrike i Azije do Europe i Amerike. I premda se kulture razlikuju, primijetio je da potreba za skrivanjem ranjivosti nije specifičnost samo našeg podneblja.
- Gdje god zapravo da sam radio s muškarcima, puno stvari ima koje su nekako univerzalne i upravo je ta potreba da se sakriva ranjivost nešto što bih rekao da je puno širi problem od hrvatskog problema, odnosno problema hrvatskih muškaraca - kaže.
Muškarci se danas, smatra Gereš, nalaze između dva svijeta. Jedan ih potiče da budu uključeni očevi, ravnopravni partneri, da sudjeluju u kućanskim poslovima i otvoreno pokazuju nježnost. Drugi ih i dalje podsjeća na tradicionalnu sliku muškarca koji mora biti snažan, dominantan i emocionalno suzdržan.
Takav unutarnji sukob ne ostaje nužno samo na razini osjećaja. Ako muškarci nemaju prostor u kojem mogu govoriti o vlastitim nesigurnostima, postoji opasnost da se dodatno okreću obrascima ponašanja koji podržavaju neravnopravnost i udaljavaju ih od njihove emocionalne strane. Posljedice se mogu vidjeti i u odnosima s partnericama, djecom i širom zajednicom.
Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na depresiju kod muškaraca. Dok se depresija najčešće povezuje s tugom, plačljivošću, povlačenjem i gubitkom energije, kod muškaraca se, objašnjava Gereš, psihička patnja ponekad izražava na sasvim drukčiji način.
- Neka tipična prepoznatljiva simptomatologija kod depresije uključuje plačljivost, osjećaj krhkosti, tjeskobu, smanjenu aktivnost, smanjenu razinu energije. Dakle, to su ti simptomi koje zovemo unutarnji simptomi i koji nam oduzimaju na neki način naše svakodnevno aktivno funkcioniranje i osjećaj uključivanja. S druge strane, kod muškaraca češće u odnosu na žene vidimo eksternalizirajuća ponašanja, ponašanja lišena kontrole, ljutnju, agresiju, divljanje u prometu, nekritično korištenje psihoaktivnih supstanci, nasilničko ponašanje, održavanje neravnopravnih odnosa koji mogu biti štetni za njih i nestimulirajući za razvoj žena i djece - kaže i dodaje kako muškarci kraće žive, teže traže pomoć, više piju, više stradavaju u prometu, više stradavaju od posljedica nasilja i više se uključuju u kriminal.
- Oni isto tako slabije i nedosljednije prihvaćaju upute liječnika i češće ne uzimaju propisanu terapiju. Isto tako, ako i kada dođu u sustav, često doživljavaju poruku sustava da je njihova slabost socijalna slabost, društvena devijacija i da je to nešto što moraju rješavati sami, a ne zdravstveni problem - jasan je Gereš.
Emocionalna nedostupnost muškaraca isto je tako jedna od tema koja se često pojavljuje u partnerskim odnosima. Može li netko iskreno voljeti, a istodobno ne znati pokazati osjećaje?
Gereš upozorava da partnerice često prve primjećuju promjene u ponašanju muškaraca. Primjećuju da se povlače, postaju odsutni, gube interes za aktivnosti koje su ih prije veselile ili se manje uključuju u obiteljski život.
- Ipak, muškarci ponekad lakše razgovaraju s drugim muškarcima o emocionalnim problemima nego sa svojim partnericama. Tako da nije nužno znak loše ili neuspješne veze to kada muškarci traže pomoć u svojoj muškoj okolini - kaže Gereš.
- U takvim situacijama potrebno je mirno i strpljivo ukazivati na promjene u kvaliteti života i odnosa. Važno je emocionalnu patnju pretočiti u riječi i njezino rješavanje postaviti kao zajednički cilj. Tako se stvara osjećaj zajedništva i temelj za dobre emocionalne odnose - objašnjava Gereš. Drugim riječima, razgovor ne mora započeti velikim emocionalnim priznanjem. Ponekad je dovoljno primijetiti da nešto nije kao prije. Što, međutim, mogu učiniti žene koje godinama pokušavaju razgovarati s partnerima, a pritom sve više preuzimaju ulogu njihove terapeutkinje?
Gereš smatra da nije potrebno postavljati dijagnoze niti pokušavati samostalno liječiti partnera. Mnogo je važnije prepoznati promjene i otvoriti razgovor o konkretnim problemima.
- Nije potrebno imenovati ono što se događa da bi se započeo razgovor. Dakle, nije važno da partneri budu dijagnostičari, psihijatri, psiholozi, već je dovoljno zapravo izreći da se nešto događa, da određena patnja postoji i na podržavajući način pokušati naći rješenje za probleme u psihičkom funkcioniranju - savjetuje.
Nastavak razgovora možete čitati ovdje.
(DEPO PORTAL/ad/Foto:Ilustracija)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook