Kao stara komunjara i ortodoksni nevjernik ponosio sam se što nisam popustio izazovima religija. Smijao sam se ovim novim vjernicima iz devedesetih godina, koji su me svojedobno kažnjavali partijskim opomenama zbog duge kose i rock and rola, kako su popovima, biskupima i hodžama svako malo, spontano poltronski, kazivali druže. Potom se zbunjeno ukoče, zamucaju kao onda kada su predavali Štafetu mladosti nekada najomiljenijem sinu svih naroda i narodnosti združene nam umrle domovine. 

Ustvari, žalio sam ih, jer nije lako nakon desetljeća crvenog ulizivanja odjednom zaboraviti na Tita, Partiju, udarnike. A, ako u ovom vremenu hoćeš naprijed, ako po stare dane ponovo gradiš karijeru, zna se, moraš biti u novim stadima. To su ona pored oltara i serdžada. U kojima će ovi novoskladani bogoljupci opet biti izdajnici, ako dođu druga vremena. 

Prosto rečeno, niti su valjali savezu komunista, niti će križu, krstu i polumjesecu.

Ako ti predstavnici crkve i džamije ne kažu koju pri novim, kobajagi uspjesima sadašnje vlasti, onda to ne zaslušuje glavni medijski prostor

To aktuelno zloupotrebljavanje vjere preko svake mjere kao da nagovještava povratak cjelokupnog društva u doba za koje smo mislili da je zauvijek prošlo. Baš kao što je i vrijeme komunista. Prije partijskih sekretara blagoslovio je vjerski službenik Boga, a poslije crveni koji su ukinuli religiju, ali je nisu zabranili. 

U doba ovih drugih nije bilo hodža i popova koji su, kao što je danas, najvažnije ličnosti pri svakom velikom događaju. Ako ti predstavnici crkve i džamije ne kažu koju pri novim, kobajagi uspjesima sadašnje vlasti, onda to ne zaslušuje glavni medijski prostor. 

Bili jedni ili drugi, draga Bosna i Hercegovina kao da stoji izgubljeno u mjestu. Novi izborni rezultati to najbolje pokazuju. Samo smo se vratili unazad, ponovo birali one koji su potpuno rasturili privredu i normalni život u kojem religija neće biti na prvom mjestu.

Zbog toga se događa da neki meni bliski prijatelji koji nikada nisu bili vjernici, samo zbog ljudi, komšija, porodice, budu sahranjeni po svim zakonima vjerskih sahrana i dženaza. Srećom, nisam bio na tim posljednjim ispraćajima i ne znam kako bih se osjećao. Kao recimo mnogi što su poznate i priznate ličnosti našeg vremena ispratili na dženazama kod Alipašine džamije ili sarajevskim grobljima na Barama i Vlakovu.

Uvijek se pazilo, bilježilo ko ide i ko ne ide u vjerske objekte. Onda je veliki minus bio ako ideš, a sada još veći ako ne ideš

Ali, da me pogrešno ne shvatite, uvijek sam poštovao čovjeka i njegov izbor. Brojni moji bliski prijatelji bili su vjernici, kojima i danas skidam kapu. S radosću sam odlazio na njihove božiće, slave, bajrame. Nikada niko od njih nije mi zamjerio što nisam u molitvama s njima. Imali su svoje poglede na svijet na koje nisam pokušavao uticati nekakvim crvenim, danas vidim, bajkama. U ono vrijeme, baš kao i sada, neki od njih, vrhunski stručnjaci u svojim zanimanjima, nisu mogli naprijed. Bili su izvan pasmine koja je vladala, određivala.

I tako i ova prva dva dana Studenog najbolje ilustriraju koliko su nas religije osvojile, sputale i kako polagano mijenjaju osjećaj demokratije, kojoj smo se s radošću nadali, a ne novim vladarima naših ukupnih života.

Sada nevjernici osjećaju pritisak okoline kao što su nekada u doba crveno, pod kojim je BiH najviše napredovala. Uvijek se pazilo, bilježilo ko ide i ko ne ide u vjerske objekte. Onda je veliki minus bio ako ideš, a sada još veći ako ne ideš.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook