Neka mi oprosti međunarodna filmska svita što ovih dana stoluje u Sarajevu, ali ovo moram reći. Po meni posebna vrijednost tekuće priznate manifestacije sedme umjetnosti nisu slike što se vrte po ekranim brojnih kina u Šeheru, nego susretanja sa našom bližom ili daljom prošlosti. Susreti sa dragim ljudima iz dana kada smo mislili da nas niko nikada neće moći razdvojiti, da nikada neće biti budala koji će se boriti protiv bratstva jedinstva naše mladosti i zauvijek nam odnijeti mir što živi samo u neprolaznim sjećanjima.

Kada Sarajevo Film Festival započinje, tada započinju i duboko emotivne potrage za sjećanjima. Krenem ulicama djetinjstva, mladosti bez dogovorenih sastanaka, s nadom da će mi u susret doći neko drago lice iz sada već pluskvam perfekta. Prepadneš se kada skontaš da će naići neko što ćete obradovati i postiditi. Jer, nećeš se moći sjetiti prijatelja kojeg nisi vidio gotovo četrdeset godina.

I evo ga krenuo je taj zlatni dan radosti Sarajevo Film Festivala. 

U blizini nekada čuvenog Kina Romanija prema meni idu ljudi koji su najzaslužniji za bogatu foto povijest rata kojeg još nismo prebrodili. Čovjek sa šeširom je legendarni Rikard Larma, čije su slike obilazile svijet u specijalnim izdanjima jedne velike američke agencije za koju je cijelog rata radio iz pakla Sarajeva. Mi u Sarajevu nismo ni znali koliko je Riki svojim škljocanjima pod granatama ovoj Kugli približio istinu o strašnom rata u našem gradu najljepših uspomena. Tek njegove nedavne velike izložbe približile su nam posebnost i vrijednost njegovog ratnog foto reporterstva.

Do mene je u čvrstom zagrljaju i neponovljivi Milomir Kovačević Strašni, kojeg smo u vaktu moje saradnje sa novinskom kućom Oslobođenje zvali Munja. Znao je u trenu, u minutu da ispuni sve zadatke koje smo mu zadavali. U svakom foto poslu bio je neustrašiv i to je najbolje pokazao kada je u svim ratnim godinama prkosio granatma, snajperima. Poslije u miru, u kojem nam opet prijete sa jedne i druge strane, priredio je niz izložaba kojima je dokazao svoju plemenitost i vrhunsku umjetnost. Grad Sarajevo je prepoznao doprinos Strašnog u borbi sa foto aparatom. Dodjelio je Kovačeviću najveću Šestoaprilsku nagradu.

Do Milomira je Nino Maričić s čijim sam pokojnim ocem Nedom, velikim imenom sarajevskog žurnalizma, radio decenijama. Od takvog oca Nino je mogao postati samo novinar i ništa drugo. Ali, umjesto pera prihvatio se kamere. Sa kadriranjem života započeo je u ratnom Sarajevu. I on je doprinjeo bogatoj foto arhivi grada kojeg nisu uspjeli ubiti. Danas se Nino bavi i obrazovanjem novih foto talenata u rodnom gradu.

Poslije Rikard Larma i ja susrećemo Petra Kajzera velikog meštra nekadašnje jugo estrade, a sada bitnog činioca svih festivala na prostorima regiona. Petar svojim organizatorskim sposobnostima značajno doprinosi i ovom kao i prošlim filmskim festivalima u Sarajevu.

Ubrzo se za naš stol pridružuje i neumorni filmski autor Šahin Šišić. Nekada poznato ime sa špica TV Sarajevo posljednih godina je na putovanjima filmskom kamerom od Holandije do Kine. Sarajevski festival mu dođe kao trambulin u kontaktima sa novim filmadžijama i u realizaciji novih projekata. 

Kraj susretanja u mom 15. avgustu 2026. protekao je u znaku dva Zlatka.

I o jednom i o drugom može se toliko toga reći. O prvom Zlatku Dizdareviću legendarnom novinaru i diplomati toliko je toga poznato da nije potrebno da širim.

A, o drugom? E, to je već bilo poziranje visokog rizika! Ne bavim se politikom pa ne mogu dokučiti zašto ga raja toliko ne vole. Susreli smo se kod obnovljene Vječne vatre. Dvojica bivših komunista došli su da se poklone spomeniku partizana koji su oslobodili Sarajevo ¸1945. Bilo mi je neobično vidjeti nekada jednog od glavnih lidera BiH bez pratnje, bez obezbjeđenja. Zlatko Lagumdžija, sadašnji ambasador BiH u Ujedinjenim nacijama, koji se najviše iskazao u nastojanjima da svijet prizna genocid u Srebrenici, gotovo nije privlačio poglede, neprimjetno je prolazio sada prenapučenom Ferhadijom, glavnom pješačkom zonom Sarajeva.

I tako sve ovo nabrojano je prava vrijednost Sarajevo Film Festivala. Jer, da nije bilo manifestacije ne bi bilo ni hiljade ljudi što iz cijelog svijeta dolaze u dane SFF. Bude tu i gledanja filmova, ali, čini mi se više pažljivog posmatranja lica rijeke ljudi što promiču od Vječne vatre do Baščaršije.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/au)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook